Teenagrerica

petak, 04.11.2005.

Zadnja pjesma njemu... Ovo ti pišem.... Samo da zauvijek završim s tim.... I da zauvijek zatvorim poglavlje života u kojim si ti... Zauvijek to ostavim iza sebe... Gotovo je kažem ti... ovaj put zauvijek... žao mi je što je moralo tako završiti... ali ti si kriv za to... preboljela sam te... zaboravila odavno... hoćemo li ikada moći... pogledati jedno drugom u oči.... imala sam druge... imam drugog i sada... pomogao mi je... da te zaboravim.... da te prebolim.... s njim sam sretna... ali ni upola kao što sam bila s tobom... Čemu se sječati.... ćemu žaliti za izgubljenim... Ne volim te više... Samo me uspomena boli... Ne ljubav, ne tuga... Uspomena... To ne može nitko ni ništa izbrisati... To će zauvijek imati mjesto u mom srcu... No, dobro, prestajem s tim... Samo sam se došla oprostiti... I reći, da sam ti oprostila... što si me povrijedio... Idem sada... Čeka me netko drugi... Ti si samo uspomena... Moje prošlosti... I zato ti želim reći: ZBOGOM, BIVŠA LJUBAVI!

subota, 22.10.2005.

Gotovo je Nekad… želim zaplakati…. Želim da je sve kao prije… Nekad me boli što više nisi moj… A nekad… sam sretna bez tebe… Ne nedostaješ mi, ne trebaš mi… Ne boli me što te druga ima… Nekad sam ravnodušna… Kad pomislim na tebe… A nekad… Te volim… Zbrka u mojoj glavi… I mom srcu… Ne prestaje… I ne znam dokle ću ovo izdržati… Zašto si još uvijek u mom srcu… Zašto se ljubav prema tebi… Pojavi kad se najmanje nadam… Kad ju ne očekujem… Kad je ne želim… Zašto još uvijek moje misli lete prema tebi… I tamo ostaju kao zarobljene… Zašto moje srce… Još uvijek ima mjesta samo za tebe… Nekad ne vjerujem da se ovo događa… Ali neću ti dopustiti da mi uništiš život… Jednom ću uspjeti zaboraviti… Jednom ću prestati voljeti… OBEĆAJEM TI! Zapravo, ne… Tebi nemam šta obećati… Tebi obećanja ništa ne znače… A ionako ti ništa ne dugujem… Osim osvete, možda… Ali neću, ne želim biti kao ti… Spuštati se na tvoju razinu… Nisam tako jadna… Zaboravit ću sve… Hoću jednog dana… Tvoje poljupce, tvoj dodir… Neću ih se više sjećati… I neću tebi ništa obećavati, Neću ti se zaklinjati… Ti to ne zaslužuješ… Ti ne vrijediš toliko… Nekad sam željela umrijeti zbog tebe… Sad se tome samo smijem… Više to nikada neću poželjeti… Pa tko si ti Da zbog tebe prestanem živjeti? Da izgubim sve… Da povrijedim mnoge… Zbog običnog kretena… Ne, nikada! Ja te nisam zaslužila… Zaslužila sam mnogo boljeg! A ni ti mene nisi zaslužio… Očito sam bila predobra za tebe… Jadna ona cura s kojom si me prevario… Čujem, i nju si ostavio… Niti nju nisi zaslužio… Ma, koga lagati? Ti nisi nijednu zaslužio! Voljela bih da ti neka slomi srce… Ovako kako si ti meni… Onda bi shvatio… Kako to boli i što si napravio… Ma to je nemoguće… Ti nemaš srca… I nemožeš voljeti nijednu… Za tebe su sve samo lutke… S kojima se možeš igrati! Možda sam preoštra s tobom… Ali to si i zaslužio… I to nije ništa… Prema boli koju si mi pružio… Ali uspjela sam se izvući iz tog labirinta… Više ti nikad neću dopustiti da mi to napraviš… Neću dopustiti ni jednom dečku… A najmanje tebi! Ti si obična kukavica… Ti si nitko i ništa… Barem za mene… Volim te možda, ali istinu nemogu poreći! I ako ikad opet budemo zajedno… To će biti samo da ti vratim sve… Neće to biti osveta… Samo vraćam ono što si ti meni dao… Bol, tugu, razočaranje, patnju… Ali sada ja vodim igru… Možda jednom shvatiš… Da si radio pogrešno… Ma nije me ni briga! Ja sam rekla svoje… Od sad idi traži neku drugu… Koja će pasti na tvoje fore… Da, volim te… Još uvijek, nažalost… To je posljedica onoga… Ali preboljat ću… Zaboravit ću… Neću više voljeti! Ne, ne obećajem tebi…. OBEĆAJEM SEBI!

nedjelja, 16.10.2005.

Trenutak sreće... Trenutak sreće mi je doletio… Pokušala sam ga uhvatiti, ali letio je prebrzo… Izmicao mi iz ruku… Potrčala sam ne bi li ga dostigla… Bio mi je tako blizu… Osjećala sam da bi ga mogla imati, da bi opet mogla biti sretna… Željela sam to svim srcem i zato sam pokušavala… Opet i opet i opet… Ispružila sam ruku… I nisam uspjela… Odletio je naglo kako je i došao… I tuga je ponovno preuzela njegovo mjesto… A to mjesto je moje srce… Koje se nadalo tom trenutku, čekalo ga vječno… I sada će ga opet čekati… U tuzi, u boli… Nadajući se uzaldno… Mrvici sreće…

utorak, 04.10.2005.

Sama... Nema nikoga.... Sama sam... Na ovome svijetu... Osjećam se tako usamljeno... Tako tužno... Jedna suza krene niz lice... I sjetim Ga se... Otkad nije tu kraj mene... Moje srce zna samo za bol i tugu... Ne vjeruj, nije me briga... Ali ja znam što je istina... Vrati mi se... Bože, što sam skrivila? Da moram ovako patiti... Nije pošteno... On je sretan, a on je povrijedio mene...

četvrtak, 29.09.2005.

Eh, kad bi mogla... Eh, kad bi samo na trenutak mogla…poletjeti…. Maknuti se od svega… I dići u nebo, među oblake… Kad bih se samo na trenutak mogla osjećati… slobodnom…. Poput vjetra… Voljela bih da to mogu… Maknuti se od svih i svega… Od ovog života, od ovog svijeta… I samo na trenutak biti… netko drugi… Radosna i bezbrižna… Slobodna…

subota, 24.09.2005.

Osman Hadžić - Ti mene nevoliš Ja tebe volim, volim ko Boga, al sreće nemam, nemam zbog toga, jer ti mene, ti mene nevoliš. Od ove tuge lijeka mi nema, puklo bi srce i da je stijena, jer ti mene, ti mene nevoliš. Odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću, al sve mi je jedno, zbog tebe svejedno, umrijeću. Odem li, uvenuću, ostanem li, poludjeću, al sve mi je jedno, zbog tebe svejedno, umrijeću. Zbog tebe letim, zbog tebe padam, i ne znam čemu, još da se nadam, jer ti mene, ti mene nevoliš. Sreće mi nema, pod nebom sivim, u svijetu bola strah me da živim, jer ti mene, ti mene nevoliš. Odem li uvenuću, ostanem li, poludjeću, al sve mi je jedno, zbog tebe svejedno, umrijeću. Odem li uvenuću, ostanem li, poludjeću, al sve mi je jedno, zbog tebe svejedno, umrijeću. al sve mi je jedno, zbog tebe svejedno, umrijeću.

utorak, 20.09.2005.

Sve si uništio!!!!!!!! Danas… sve je bilo tako… obično, normalno… nisam te se sjetila ni na trenutak… nijednog tvog poljupca, niti dodira… nisam ih osjetila na sebi kao prošlih dana… samo sam… samo sam… pomislila kako bi bilo lijepo… da mi pošalješ poruku danas… rođendan mi je… i zbilja sam sretna… okružena ljudima koje volim i koji mene vole… koji bi učinili sve za mene… koji NISU KAO TI… a ipak… osjećam se sjetno… ne tužno, ne… to si nebi više dozvolila… poželjela sam da me se sjetiš danas… i razmišljala sam… jesi li… znaš li ti uopće više tko sam ja… jesam li za tebe još uvijek netko, ili sam samo ime na popisu tvojih bivših?! Znaš li ti što si učinio od mene… osobu koja ne postoji… barem ne duhovno… možda i jesam ovdje negdje, u svijetu… ali moj duh nije… on više ne postoji… moje srce je prepuno rana… ne tuge, ne boli… sve to je nestalo… sad su ostale samo rane… poslije toliko pretrpljenih udaraca, samo su rane još tu…da me podsjećaju na ono što sam nekad bila i što želim zaboraviti… sada, kad te se sjetim, nema više ljubavi… ljubav je nestala… jednostavno osjetim neku sjetu… i neku ravnodušnost… a ipak, tek onda vidim rane… možda me ovo ojačalo, ali ja se još uvijek osjećam slabom, nejakom… više ne želim… patiti… ne mogu… nemam više snage za to… i iako sam govorila drukčije, ŽAO MI JE što sam bila s tobom… i što sam si dopustila da se zaljubim u tebe… iako više nisam… nemogu shvatiti da netko može biti tako okrutan… tebi očito nitko nije ovako slomio srce…možda bi trebao… jer onda bi shvatio kako to boli… ova bol me promijenila… postala sam… drukčija… ne osjećam više ništa… ni bol, ni tugu, ni sreću… ubio si me… da, mogu to reći, jer si ubio sve moje osjećaje… bojim se opet voljeti… ne mogu… strah me je opet se zaljubiti… ne želim opet ovo proživjeti, NE! VIŠE NIKAD!!! Ne bi to podnijela… molim te, nemoj više nikad… to nijednoj curi napraviti… nikome ne bi ovo poželjela… nemoj molim te… u ime one «ljubavi», ma ne ljubavi, nego NEČEG što smo imali, nemoj… nemoj…bivša ljubavi, nemoj, preklinjem te… i odlučila sam… više neću voljeti… NIKADA!… odričem se ljubavi… od sada ću kroz veze ići samo tako…bez osjećaja… radije ću biti cura koja ne voli…nego da to opet proživim…ljubav će za mene biti zabranjena! Poslije tebe više nijednom dečku neću vjerovati kad kaže volim te…jer znam da to ne vrijedi ništa…kao što nije ni tebi…a ja sam te voljela! Zbilja, iskreno, jako… nisi to cijenio…i ako se ikad budeš pitao… zašto ne volim… dat ću ti odgovor: ti si kriv! Samo ti… sada mi je žao…zbog svakog poljupca… i dok ovo pišem, suze teku niz lice…bez odgovora… ne mogu ih zaustaviti…kad bi barem mogla zaboraviti prošlost….izbrisati sjećanja…nestalo bi sve… vidiš li? Shvaćaš li??? Sada bih te izvrijeđala…ali to neće ništa promijeniti…. Čak si mi rođendan morao uništiti!!! Sve si uništio… sve što je imalo vrijedilo u mom životu… i sad očekuješ da krenem naprijed kao da se ništa nije dogodilo, da zaboravim sve? Ej, nejde to tako… ja imam osjećaje…zapravo, imala sam ih… više nemam…uništio si sve…još su mi samo suze preostale…da plačem za onim što je zauvijek izgubljeno…

nedjelja, 18.09.2005.

Mislila sam da ne mogu Mislila sam da nemogu... Te preboljeti... Tvoje poljupce zaboraviti... Tvoje dodire izbrisati... A znam... Da i ti si to mislio... I da si očekivao... Da ću vječno patiti za tobom... E pa, sad ti kažem... A nikad nisam mislila da ću moći... Gotovo je! Preboljela sam te... Iz svog srca izbrisala te... Tvoji poljupci i dodiri, Više ne žive u meni... Ne volim te više... I osjećam se tako sretna... Više ne trebam tvoju ljubav... Ni tebe. Oslobodila sam se te ljubavi, koja me gušila... I sada vidim da mi je bolje bez tebe... I ko te j***! Ima puno boljih, dugo mi je trebalo da to shvatim, ali sada sam napokon slobodna, i više te ne želim. Zašto to davno nisam napravila, iz svog srca te izbacila, i sada se pitam, ali odgovor ne znam. I više te ne želim vidjeti ni čuti, ma zapravo, baš me briga, radi što hoćeš, budi s njom, gotova je ova igra. Samo, nemoj se iznenaditi, kada opet budeš htio biti sa mnom, a ja ne budem htjela. Jer zapamti, više nikad, NIKAD, neću pristati na tu igru, ja sada određujem pravila, tvoj je red na patnju. Ali neda mi se zamarati, kaznom za tebe, tvoja je najveća kazna, što te više ne želim. Sada mi se samo gadiš, i tvoji poljupci i dodiri, naježim se kad se sjetim, da sam ti dala da mi to radiš. I znam da sam te voljela, ali i da sam te preboljela. Sada si samo gorka uspomena u mom srcu, ništa više. I ako te se ponekad sjetim, to će biti samo na kratko, ali neće me zaboljeti, i samo ću se nasmijati i reći: Gotovo je! Zauvijek!

srijeda, 14.09.2005.

Ne mogu više... Ne mogu više… Želim zaboraviti… Sve… Njegove poljupce…. Dodire… Prošlo je toliko vremena… Nisam ga tako dugo vidjela… A ipak… Njegova slika… U mome srcu ne blijedi… Ali… To nije samo slika… Sada mi se čini… Da se njegovi poljupci… Nikad nisu izbrisali s mojih usana… Ni njegovi dodiri… S mog tijela… Ali to više nije isto… Sada ne uživam u njima… Jer bole… Više to nisu poljupci… Više to nisu dodiri… Sada su kao oštri noževi… Koji me ubijaju… Da, točno tako… Toliko bole… A ja… Više nemam snage… Da se borim protiv toga… Čini se da ću morati popustiti… Ovoj boli… Svaki dan, svaki sat… Pokušavam… Borim se… Protiv njega… Ne! Protiv sebe same… Protiv svojih osjećaja… I znam… To je neravnopravna bitka… I ja je ne mogu dobiti… Baš sad… Kada je sve bilo bolje… Kada mi se činilo… Da sam ga napokon preboljela… Sve se vratilo… Pogodilo me poput munje… Sjetila sam se… I tih poljubaca… I dodira… I njegovih usana… I ruku… I očiju… I osmijeha… I svih trenutaka koje smo proveli skupa… Predivnih trenutaka… Najljepših u mome životu… I zaboljelo me… Jako… Jer shvatila sam… Nisam ga preboljela… Niti zaboravila… Nikada nisam… Uspjela izbrisati… Njegove poljupce i dodire… Bili su mi nešto najljepše… Što sam ikad doživjela… A sada su… Nešto najbolnije… Što sam ikad doživjela… I zbilja… Ne mogu više… Nemam snage… Za ići dalje… Potreban mi je… Želim vratiti vrijeme… I noćima… Ležim budna… I razmišljam… Kako bi bilo… Kad bi se vrijeme vratilo… I jedno znam… Ne bi dala da se opet ono dogodi… Učinila bi sve da me zavoli… Ma, vama ne mogu lagati… Oprostite… Zbunjena sam… I ne znam što osjećam… Prema njemu… Ni prema drugima… Jednog trenutka… Čini mi se… Da sam ga preboljela… Zaboravila… A onda… Drugog trenutka… Mi se čini… Da ga još volim… I počnem razmišljati o njemu… Sjetim se svega… I onda me zaboli… Ali jedno znam… Oprostila sam mu sve! Nisam trebala… Ali ljubav… Ne ljubav… Nije to ljubav… Ili je? Ne znam više… I ne mogu više… Istina ili laž… Ljubav ili mržnja… Sjećanje ili zaborav… Sreća ili bol… Ne razlikujem više… Ništa… Bol… Ta riječ… Ta mala riječ… Od tri slova… Najbolje opisuje… Moje osjećaje… I moje srce… Puno je bola… Sve je sada bol… Neizmjerna, duboka…

petak, 02.09.2005.

pjesma za Njega prevarena…… kad sam te vidjela, bio si savršen, kao bez mane. Da sam znala kakav si zapravo, Možda te ne bi zavoljela, Ali osjećajima nemogu zapovijedati To sam odavno shvatila. Pružio si mi najljepše trenutke u životu, A ja sam mislila da su stvarni, Mislila sam da me voliš Kao i ja tebe. A onda se moj savršeni svijet U kojem smo postojali samo ja i ti Raspao u trenutku Kad sam saznala istinu. Povrijedio si me, jako Ali te nije bilo briga, Meni je ovo bila ljubav, A tebi samo igra. I nikad nisam razumjela, Zašto si to napravio, Zašto si mi davao nade, A onda me prevario. Ona je sada sretna s tobom, Dok ja umirem bez tebe, Hoćeš li i njoj to napraviti, Ili ju iskreno voliš. I ne shvaćam, Zašto ti je ona bila bolja od mene, Što je imala ona, A nisam imala ja. To možda nikad neću shvatiti, Nikad te neću razumjeti, Ali ću te unatoč tomu voljeti, Sve dok te ne uspijem zaboraviti. I ti se sada ponašaš, Kao da ničega nije bilo, Kao da me ne poznaješ, Kao da me nisi povrijedio. I to me boli, Više od svega, Više od tvoje izdaje, Više od slomljenog srca. Sada znam, Kakav si zapravo, Nema više tajni, Sve je otkriveno. Ali unatoč svemu što je bilo, Ipak ti hvala, Ispunio si mi život, Pa makar samo na tjedan dana I sad, kada je sve gotovo, Ti se i dalje ponašaš onako, Daj, prestani glumiti, Barem priznaj što si napravio I sada mi je teško prihvatiti, Da je s nama kraj, Ostavio si prazninu u mom srcu, A da to i ne znaš. Nije mi lako, Jer moram glumiti, Da me nije briga za tebe, Dosta mi je toga, želim vrisnuti. Da te volim, kao nikoga, Da te želim, da te trebam, Da mi fališ, a ne smijem, Moram biti jaka. To nekad nije lako, Dođe mi da plačem, Želim da sve ovo prestane, I uspomena tvoja nestane. Želim zaboraviti tvoje poljupce I dodire, tvoj miris, tvoje usne I tvoje oči, a kad budna ležim u krevetu, Svega se prisjetim. I opet te sanjam, Zamišljam da si pored mene, A znam da je to nemoguće. Ti ne znaš koliko sam te voljela, Koliko sam suza zbog tebe isplakala, Koliko sam tuge u sebi nakupila, Koliko boli sam propatila. Znam što ti trebam reći, Da te trebam izvrijeđati, I jer si mi ovo napravio, Da te trebam mrziti. Ali ne mogu, Jer moje srce ne misli tako, Ono te još uvijek voli, I nije mu lako. Htjela bih te mrziti, Svu ti bol vratiti, Svaku suzu naplatiti, A ne mogu to napraviti. Znam da sam luda, Što patim ovako, Ne zaslužuješ to, ni mene, A ipak tečeš mi kroz vene. Naša je priča bila lijepa, Dok je trajala, Sad je završila, Ali nisam se pokajala. Nije mi žao, Što sam bila s tobom, Bilo mi je prekrasno, Šteta što je gotovo. I ponovno bih to proživjela, Ponovno bi i patila, Samo kad bi se naša priča Ponovila. Znam da sam glupa, Ali nema mi pomoći, Ljubav tvoja me zarobila, I nemogu od nje pobjeći. I baš me briga što će drugi pričati, Ja ti ovo moram reći, Molim te…. Oprosti mi što te volim. Nisam htjela, dogodilo se, Nisam planirala, ispalo je, Sada patim zbog toga, Ali tu ljubav ne bi nizašto mijenjala. Pružila mi je puno boli, Ali to je valjda bila cijena, Koju sam morala platiti, Da bi s tobom bila sretna. Više ne očekujem ništa od tebe, Čak te ni ne mrzim, Ne želim te kazniti, Ali ne želim te ni više voljeti. Samo što ja nemogu to narediti, Samo tako srcu reći Prestani ga voljeti! Lako je reći, a teško učiniti. I ta ljubav još uvijek živi u meni, Nadam se da će jednom izblijedljeti, Da ću te jednom preboljeti, I zauvijek zaboraviti. Možda ti jednog dana i oprostim sve, Sada još ne mogu, Rane su još svježe, Boli je sada previše. No ipak zapamti: Čak i ako ti oprostim, Znaj, sve se može oprostiti, Ali ne i zaboraviti. A ja nikad neću zaboraviti to, Koliko si me povrijedio, Taj ožiljak će zauvijek biti na mom srcu, Čak i ako rane zacijele. Iako te još volim, Ne mogu te vidjeti, Ne smijem, jer će me zaboljeti, I još ću te više zavoljeti. Iako znam kakav si zapravo, Ponekad to zaboravim, Kad vidim tvoje oči i osmijeh, A znam da ne smijem. Pokušat ću, ne znam hoću li uspjeti, To preboljeti, A znam da moram, Opet početi živjeti. I hvala za sve, Iako ti nisam ništa značila, Bila sam ti jedna od mnogih, A to nisam shvaćala. Ako te ikad prebolim, Znaj da u mom srcu uvijek imaš posebno mjesto, Jer si bio jedini zbog kojeg sam se ovako osjećala, Jer si bio jedini kojeg sam iskreno voljela.

<	studeni, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv